Kovačev sin, Momir Dunčević, u detinjstvu je imao jednu ali moćnu igračku - čekić. Bilo je, onima što sve znaju, jasno da će dečko, kad odraste, naslediti porodični zanat. A nije. Odlučio se za stomatologiju, preciznije za protetiku. Pre dve godine, najednom, Momir je počeo da slika ikone nesvakidašnjim slikarskim materijalom i alatom. Materijal je pčelinji vosak bez primesa parafina a četkice su zamenili zubarski instrumenti. Od tada do sada, prati ga samo divljenje znalaca, teologa, istoričara umetnosti, freskopisaca, ikonografa i, dabome, probirljivih kupaca po svetu.
Dunčević slika voskom na lipovom drvetu. Slikanje voskom je stara tehnika, faraonski portreti radjeni su njome jer zub vremena ne nasrće s tolikim žarom na vosak kao na druge materijale. Tehnika slikanja nanošenjem voska na kamen ili drvo - kasnije je upražnjavana i u starom Rimu - znana je kao enkaustika. Za jednu ikonu 200 sati rada i najmanje 50.000 kapi raznobojnog voska. Vremenom je zaboravljena a u savremenom svetu toliko je retka da Dunčević, uprkos dvogodišnjeg truda, još nije na Internetu našao nešto o enkaustici što bi ga usmerilo. Da bi oslikao ikonu, ne veću od 20 x 30 santimatara, potrebno je najmanje 50.000 voštanih tačkica, odnosno kapi nanetih na podlogu. Vosak, pri slikanju, ne trpi korekcije. Topi se. Dakle, podrazumeva se visoka skoncentrisanost, sigurna ruka, jasna ideja, besprekorno oslikavanje. Ne stiču se lako pohvale eksperata. Pohvale okoline bez spora gode, ali je Dunčević poverovao da su iskrene tek kada su mu u jednoj beogradskoj galeriji odmah po vidjenju izbrojali po 500 evra za svaku ikonu. U trenu je razumeo da njegov dar i rad vrede mnogo više i odbio novac. Iz galerije je izašao ošamućen. S pravom: posle nekog vremena iz galerije su telefonirali i ponudili dvostruki iznos, ali kasno - Dunčević je shvatio da je na putu kojim se redje ide. Nije našao žudno traženu literaturu pa je i dalje upućen na darovitost i osećaj, preostaje mu da istražuje. Slučaj mu pomaže. Kada nije mogao da dokuči kako da dobije plavu boju za Hristov ogrtač - vreli vosak kanuo je na list indiga. Dobio je besprekornu plavu boju. Kada počinje slikanje Dunčević zubarske instrumente zagreva na plameniku do 500 stepeni, i tačkasto, kap po kap, u potrebnoj boji nanosi vosak na podlogu.
Za jednu ikonu malog formata potrebno je do 200 sati rada i zavisno od složenosti i detalja najmanje 50.000 kapi raznobojnog voska. Do 23. aprila naredne godine, kada pada Uskrs, Dunčević se nada da će prikupiti ikone rasute po svetu, oslikati još dve, najviše tri, odložiti isporuku već prodatih i prirediti samostalnu izložbu. Ujedno planira da ikonu većeg formata s Isusovim likom dovede do samog kraja a da završetak traje desetak dana na Hilandaru, kome će je pokloniti.